Može biti da nije jedini slučaj, ali je sigurno rijetkost da negdje postoji zgrada u koju bi, bez velike gužve, mogli stati svi stanovnici grada u kome se nalazi. Gradić se zove Fertőd, ovdašnji Hrvati ga zovu Herceško, u mađarskoj županiji Győr-Moson-Sopron, blizu granice s Austrijom, a po posljednjem popisu broji 3.360 stanovnika; zgrada je dvorac porodice Esterházy, najveći od svih njihovih i najveći u Mađarskoj, ovdje znan i kao "mađarski Versailles".

Fertőd je pod tim imenom mlado naselje, službeno utemeljeno 1950., spajanjem dvoračkog kompleksa i sela koje se oko njega razvilo sa susjednim selom Süttör. Područje je prvotno bilo vlasništvo obitelji Kaniszai (Kanižaj), potom su ga kupili Nádasdyji, da bi 1681. došlo „pod šapu“ najmoćnije ugarske obitelji, Esterházyja. József Esterházy je 1720. napravio lovačku kuću, koju će njegov sin Miklós 1762. samo uklopiti u dvorac, dovršen četiri godine kasnije. Dvorac će uskoro, nakon što bude predstavljen bečkoj plemenitaškoj eliti, postati glavno središte ondašnjeg ugarskog plemstva. Dva i pol stoljeća kasnije nema dana – ulaz u unutarnje dvorište i park je danonoćno slobodan – kad oko dvorca nema turista, a svake godine broje se na stotine tisuća; štoviše, ljetna sezona nikad ne prođe bez posjeta radoznalaca iz barem šezdesetak država. Tjedno se, od lipnja do rujna, u obnovljenom Kazalištu lutaka priređuju koncerti klasične glazbe umjetnika i orkestara iz cijelog svijeta.

Prvi put za višednevnog boravka u Mađarskoj pred dvorac svraćam noću. Pomisli čovjek, zrnce prašine u svemiru, da je čitav svijet stao u prigušenu svjetlost nalik mjesečevoj i da su se sve tajne svijeta sabrale ovdje. Izvan toga ne postoji baš ništa osim nebosklona; iz sazviježđa Velikog medvjeda, gledam i ne vjerujem, otpala ili se sakrila Fekda, a i Megrec kao da napola spava. Grjehota je narušavati ovaj posvemašnji mir, inače bih Megreca razbudio, nema zabušavanja za radnog vremena, a Fehdino mjesto bih, da je imam, označio komadićem izolir-trake, da sve izgleda krajnje savršeno.

M.J. | Bljesak.info / Ispred dvorca

Nije da tajnovitosti ne fali i danju, ali je drugačije. Na parkingu, okruženom sjenicama slamnatih krovova, nema puno auta, ipak je ožujak, sezona je daleko. Kapija širom otvorena, a sa spomen-ploče na zidu prijemne zgrade gleda ne jedan od Esterházyja već akademik Aladár Porpáczy (1903. - 1965.), inženjer hortikulture, jedan od glavnih u uređenju parkova oko dvorca. Na desnom boku unutarnjeg dvorišta jedan zagledan u nebo, bit će da i on traži Fekdu, podaleko iza njega (sasvim suvišna) apstraktna skulptura, može biti gola debeljuca, a i buhtla i što god ko zamisli, u zidu meni nepoznat neko spašava dijete ili anđela iz poganih čeljusti krilate aždaje, dok na istom mjestu na suprotnoj strani ono dijete ili anđeo i samo pomaže u ubijanju aždaje. Obje skulpturalne kompozicije su ujedno i česme, iz kojih trenutno ne teče voda, kao što je nema ni na fontani u središtu dvorišta, motiva sličnog kao na česmama, samo što se aždaja pretvorila u ribu.

Ispred prekrasnog baroknog stepeništa ražđirapio se čuvar – unutra se, iako na ulazu rekoše da može, ali samo uz pratnju, ne može, radovi u toku, ne dozvoljeva čak ni penjanje na terasu, iako se one noći moglo. Radovi su, vidjeh na tabli kod ulaza, vrijedni gotovo četiri milijarde forinti. A dobro, ionako bi za razgledanje svih 126 prostorija, od Svečane i s njom povezane Glazbene dvorane pa do Kineske sobe, Galerije sa 650 slika ili Sobe Marije Terezije, u kojoj, kažu, niko nije noćio otkad je u njoj, 1773., posljednji put prespavalo Njeno Visočanstvo, trebalo više i od jednog dana, a ne od nekoliko sati.

Stražnje pročelje nije bogato kao prednje, ali nimalo nije za bacit', osim što su ga majstori i argati djelomično prekrili skelom, a strojevi zuje i bruje koliko im volja, ne mareći za nas iskonjake. U jednoj od bočnih zgrada može se popiti „esterházy kava“; ne svraćam, a baš me sad zanima, je l' to neka kava s plemićkim okusom :) Na jednoj od staza što vode u kilometarski francuski park ustobočio se Josef Haydn, ali o njemu ću, rekoh već nekad prije, u posebnom putopisu, a radove s one strane ograde nadgleda pomalo uštogljeni Miklós Esterházy.

M.J. | Bljesak.info / Miklós Esterházy

A park… Kraja mu nema, a zakučaste vijuge desetaka, možda i stotina brižno obrađenih grmova visokih po nekoliko metara idealne su za „sakrive“ ili „borbe“ i nešto mi baš žao što u blizini nema druge djece, ne bi mi bilo mrsko potrošiti koji sat :) U produžetku su na jednu stranu također pažljivo njegovani hrastovi i johovi drvoredi, pjesnici bi rekli hrastoredi i johoredi :) a na drugu beskrajni ružičnjaci i drugi cvjetnjaci u plastenicima. Dalje od njih se ne može, kaže vrtlar. Negdje u svem tom beskraju su i grobovi Miklósa Pála Esterházyja (1869. - 1920.), potomka imenjaka koji je podigao dvorac, i supruge mu Margit Cziráky (1874.-1910.), dobrotvorke koja je na primjeru svoje petero djece pokazivala svoje proklamirano uvjerenje da majke trebaju odgajati “dobre katoličke, nesebične, korisne Mađare, koji mogu koristiti svojoj domovini“. Njih dvoje su prekinuli stoljetnu tradiciju da se Esterházyji pokapaju u obiteljskoj grobnici u Eisenstadtu, a grobovi su im obilježeni prostim bijelim križevima.

Nemam vremena za zagledanje pomoćnih zgrada, a mnogo ih je. Neke su u prilično tršnom stanju, ali obnova traje i obuhvatit će sve. Da sve bude kao nekad pobrinut će se – zvuči nevjerojatno, ali su, izgleda, neuništivi! – Antal Esterházy, koji i danas živi u dvorcu!

Desetak kilometara zapadno od Fertőda leži selo Hidegség. Hrvati ga oduvijek nazivaju Vedešin, a kad bismo preveli mađarski naziv, selo bi se zvalo Hladnoća :) Ime je dobilo po izuzetno hladnom izvoru usred naselja. Nekad je Vedešin bio gotovo stopostotno hrvatsko selo, a danas je Hrvata, pridošlih ovdje s naših strana između 1532. i 1534., a potom, iz Srijema, za Rákóczijevog rata za neovisnost, svega petina od ukupnog stanovništva; većina su uglavnom nakon Drugog svjetskog rata, a najviše prije dvadesetak godina, planski naseljeni Mađari. Škola je dotad radila isključivo na hrvatskom jeziku, a onda je sve otišlo u nepovrat. O tome na mjesnom groblju, među nadgrobnjacima Horvata, Grubića, Balisa, Rasipovića i drugih, kamo me doveo moj mađarski prijatelj dr. Franjo Pajrić, priča Ivica Grubić, sada već jedan od posljednjih stanovnika koji dosta dobro zbore hrvatski. Svi ovdašnji rodovi imaju nadimak; Grubići su, kaže Ivica, zvani Menjinkini.

M.J. | Bljesak.info / Ivica Grubić i Franjo Pajrić u apsidi srednjovjekovne rotonde

Imalo bi se šta pisati o vedešinskim Hrvatima, o tome, recimo, kako su se, kad im iz biskupije dodijele svećenika Mađara, koji ne zna njihov jezik, laćali štapova i doslovno ga, čim bi došao, otjerali iz župnog dvora, ali sam ovdje ponajprije zbog crkve svetog Andrije, jedne od originalnijih i, kad je riječ o arhitekturi, jednom od najvrjednijih spomenika zapadnog dijela Mađarske. Srednjovjekovna je, prvi put se, kao i selo, spominje 1274. godine, ali se, po likovnim elementima i arhitektonskim osobitostima, smatra starijom, a do danas je, unatoč brojnim obnovama, u najvećoj mjeri, naravno gledajući njene dijelove pojedinačno, sačuvala prvotni izgled. Zašto je posebna? Ponajprije zato što je izvana četvrtasta, kvadratna, a iznutra rotonda, a to nije čest slučaj ne u mađarskim, nego u europskim razmjerima. Na pojedinim komadima grubo tesanog kamena razaznaju se jedva primjetni simboli i grafiti.

Prvotno je, zaključili su stručnjaci, podignuta kao samostojeća rotonda s poluloptastom kupolom, s apsidom uključenom u pravokutne zidane stupove. Tijekom 17. stoljeća građevina je proširena prema zapadu, a sredinom 18. stoljeća joj je, u obnovi što je uslijedila nakon što ju je strefio grom, dodan toranj te je barokizirana. Kako je broj vjernika rastao, prije stotinjak godina je dograđena i pretvorena u trobrodnu.

Freske su nastale nekad nakon tatarske invazije, vjerojatno oko 1250. godine, s Isusom u bademastom okviru, postavljenom u središnjem dijelu svoda apside, okruženom simboličkim likovima evanđelista: Lukin simbol je, znamo, vol, Markov lav, Ivanov orao, a Matejev anđeo. U srednjem dijelu apside, u nizu arkada, dvanaestorica apostola, pomalo preživahni i preživopisni u odnosu na uobičajene prikaze. Šta još da kažem? Da cijelo vrijeme boravka u crkvi i oko nje naprosto treperim od nejasnog uzbuđenja viđenim, doživljenim, spoznanim. Znaju ovakva mjesta u živu čovjeku uzburkati sve, od ahilove tetive do najtanje vlasi kose pa ti treba vremena da se povratiš u zbilju, u sadašnjost.

M.J. | Bljesak.info / „Nebo“ u novijem dijelu crkve

Vedešin je, kao i čitavo ovo područje, ponosan na jezero Neusiedl, sve se nekako vrti oko njega, a ponajviše i sasvim doslovno biciklisti, koji dolaze i iz unutrašnjosti Mađarske, a ništa manje i iz susjedne Austrije, da bi na kotačima napravili krug oko jezera. Ima, međutim, Vedešin, mada ne svojom krivicom, i nešto na što niko nije ponosan: ovdje se, naime, u dijelu sela zvanom Ilonamajor, tijekom Drugog svjetskog rata, od studenog 1944. do 1. travnja naredne godine, kad su u selo ušle postrojbe Crvene armije, nalazio veliki logor za Židove. Najprije je u štale u Ilonamajoru dovezeno 600 Židovki, a uslijed praktički ropskih uvjeta života masovno su stradale, toliko da je ono malo preživjelih nakon nekog vremena odvedeno u drugi logor, u Lichtenwörth, a zamijenilo ih je 700-800 židovskih muškaraca, kasnije i stotine drugih. Kopali su zaštitne bedeme za vojsku, a na izmrzle, pothranjene i premorene logoraše nakačio se i tifus. Kako su u neko doba, plašeći se zaraze, i njihovi čuvari počeli dezertirati, odlučeno je da se preživjele, njih 1286, naprosto pobije.

Nastavak sumorne priče vodi nas kojih sedam kilometara dalje, u mjestašce Balf, njemački Wolfs, odnosno Vukovo, kako ga nazivaju ovdašnji Hrvati. U Balfu se, pak, nalazio najveći logor u okrugu Sopron, u koji je dovedeno oko 30.000 Židova pohvatanih na budimpeštanskom području. Mještani su morali isprazniti štale, a logoraši su gradili ogromni zid usmjeren protiv nadiranja Crvene armije, koji će, međutim, Rusi i ostali sovjetski vojnici pregaziti, što bi kod nas rekli, „k'o plitak potok“.

U jamama ispred mjesnog groblja ostala su tijela stotinjak stradalih od ukupno više od 2000 Židova iz logora u Vedešinu i Balfu. Spomenik im je prilično jednostavan, nakrivljeni, „pogureni“ i uspravljeni nadgrobnjaci s logoraškim brojevima, nepravilno raspoređeni i pomiješani; predstavljaju marš logoraša na rad. Sa strane je, na kosturnici, stup, a ispred okamenjenih logoraša ploča s kratkim i tužnim natpisom, položena na zemlju. Među ostalim Židovima ovdje su smrtno stradali i poznati pjesnici Antal Szerb i György Sárközi te esejist Gábor Halász.

Grobljanska crkva je, kao i vedešinska, iz srednjeg vijeka, pretpostavlja se iz 15. stoljeća, nalik nekim dalmatinskim i istarskim iz tog doba: pri dnu je četverokutna, a u gornjem dijelu, iznad prve izbočine, prelazi u osmokutnu, usto s gotičkim prozorima i s kamenom piramidom kao krunom. Smještena na brdašcu, sigurno je predstavljala i stoljetnu stražarnicu. Trinaest „preživjelih“ puškarnica u ogradnom dijelu datira s početka 17. stoljeća, iz vremena straha od osmanskih upada. Bilo ih je mnogo više, ali su srušene širenjem groblja. Inače se samo mjesto, tada se zvalo Farkasd, prvi put spominje u jednoj povelji iz 1199. godine. Ispod jednog od gotičkih prozora stoji grobnica grofova Wosinskih.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik ubijenim Židovima

Balf je inače – na stranu nevesele stvari – idealno mjesto za gemišt. Selo je, naime, okruženo vinogradima i vino se može kupiti u gotovo svakoj kući, a između vinograda su se smjestila tri izvora mineralne vode. Znali su za njih i Rimljani, koji ih u škrtim zapisima vežu za Sopron, ali se radi upravo o ovim u Balfu. Šopronci su dio sela otkupili još 1342., a 1560. podigli nadstrešnice i kućice za kupanje u ljekovitoj vodi, koje tada uglavnom upražnjavaju dokoni plemići i njihove bolje polovice. Pravo lječilište sagrađeno je 1876., nakon što se ovim krajem provukla željeznička pruga, a uskoro je podignuta i punionica mineralne vode, po okusu – baš pozorno odvagah – gotovo istovjetne „Sarajevskom kiseljaku“; nije, dakle, nimalo slučajno što najviše pomaže kod želučanih tegoba, mada je korisna i kod degenerativnih bolesti kralježnice i zglobova, artroze, spondiloze, diskopatije i mnogo čega drugog.

Fertőd, Vedešin i Balf – fina tura za učenje povijesti, umjetnosti, vinarstva i još što čega. Ja je bacih autom, ali je, kažu, još bolje biciklom pa na kraju u balfske toplice i, naravno, na hlaaaadan gemišt.